Tišina ranog jutra prva je prilika za dragocjen susret nasamo sa sobom u novom danu.
Ustajem najčešće odmah po buđenju. Otvaram prozor. Duboko udišem svjež vazduh koji sam pustila u svoj prostor dok ispijam prvu šoljicu kafe. Osjećam zahvalnost za ovaj trenutak…
Svakog jutra biram isto – miran početak, dostojanstvo i ljubav prema sebi. To su moji prvi mali podvizi ka dnevnoj dozi slobode. Moje male mantre koje me svako jutro podsjete na to ko sam.
Misli počinju da ubrzavaju svoj ritam… Osjećam kako ulažem sve više truda da se ne bi prestizale i međusobno saplitale. Još uvijek ih uspijevam) redati jednu po jednu. Neko vrijeme ne želim dozvoliti buci vlastitih misli da otjeraju tišinu spokojnog početka dana.
Jutarnje tišine najčešće ne potraju dugo. Grabim još koji trenutak za sebe pred ogledalom, suptilan osmijeh i odlučan pogled.
Novi dan može da počne.
Neke od nas u ovim trenucima provjeravaju jesu li djeca spremna za školu, popravljaju nespretno spremljene krevete, spremaju doručke…
Neke će izaći na vrata same, ostavljajući tišinu urednog stana iza sebe.
Bilo da nas ispraćaju nečiji poljupci, dječiji glasovi ili samoća našeg prostora, svaka od nas tog jutra sigurno ulazi u svoje cipele. I svaka od nas dobro zna šta to znači i kako se osjeća.
Ispred nas su različite obaveze, izazovi, možda i poneko iznenađenje.
Biram krenuti u dan dostojanstveno, korak po korak. Pogled mi pada na pažljivo složene cipele u ormariću kraj vrata. Moje cipele nisu samo obuća, one su saputnic i svjedoci mojih koraka. Zato imaju posebno mjesto u mom životnom prostoru.
One su moja podrška i moj oslonac…Impuls koji me podiže i nosi.
Odavno sam svjesna da je svaki moj korak kroz život, moj lični izbor.
Zato obuću za svoje korake biram s posebnom pažnjom.
Biram mekoću i udobnost. Suptilnu ljepotu bezvremenske elegancije. Biram ručno izrađene modele. Biram ono što ne nose svi. Biram sofisticiran, avangardan stil. Biram najbolje jer to zaslužujem.
Moj korak odjekuje stubištem dok silazim. Zvuk samopouzdanja, nježan ali prisutan, kao otkucaj srca grada koji je budan.
Ulice su već živnule. Automobili i autobusi pretrpali su puteve.
Koračam prema svom radnom mjestu i osjećam kako me svaki kontakt stopala s tlom osnažuje. Život nema reprizu – misao iskrsne dok posmatram odraz sebe u staklu izloga pored kojeg prolazim. Ta spoznaja ovaj korak i činim posebnim.
Na ulazu u firmu gdje radim dočekuju me visoka vrata i blagi naklon portira. Odjek mojih potpetica po podu ispunjava prostor odlučnošću.
Dok sjedam za sto, pomislim i odajem priznanje vrijednim ženama širom BiH koje u ovom trenutku takođe predano rade… onu koja u drugom gradu otključava vrata svoje radnje i dočekuje prve mušterije uz osmijeh, drugu koja priprema izvještaje u nekoj instituciji, treću koja u ordinaciji strpljivo dočekuje pacijenta, četvrtu koja je menadžer i sprema se za još jedan od million sastanaka…
Svaka na svom zadatku, različite priče, različite žene, ali isti duh vjere u nama.
Kolegama u timu izlažem ideje smireno, sigurnim glasom kojem sam se godinama učila. U trenucima dok govorim, osjetim kako moji nožni prsti dodiruju meku unutrašnjost prirodnih materijala mojih Fatalle cipela. Taj dodir me podsjeti da sam čvrsto na zemlji, ukorijenjena u sopstvenu snagu i vrijednost.
Kolega krajičkom usana dobaci kompliment na račun mojih cipela dok izlazimo iz prostorije. Pogledi nam se susretnu i nasmiješimo se… Često se nas dvoje razumijemo bez puno riječi.
Osjećam se dobro u svojoj koži… Sasvim svjesna da nije stvar u modi, brendu, niti u cijeni. Stvar je u onom osjećaju kad je sve u tebi i na tebi u skladu sa vlastitim vrijednostima.
Kroz misli mi prođe: znam zašto biram Fatalle.shop. Ovi vrlo ograničeni, ručno oblikovani i visoko kvalitetni modeli od prirodnih materijala, stvoreni na temelju viševjekovnih porodičnih manufaktura Italije i Brazila predstavljaju mene – ženu svijeta koja se ne libi odabrati najbolje za sebe.
Podne je odavno prošlo i užurbani ritam dana ne posustaje. Telefon ne prestaje zvoniti: različiti klijenti, kolege, prijatelji – svako zaslužuje dio mog vremena, posvećenosti i strpljenja.
U pauzi od pola sata izlazim van, sjedam u kafić ispred zgrade. Podignem lice ka suncu i sklopim oči. Osjetim tople zrake na koži i na trenutak pustim misli da odlutaju. Čujem udaljen žamor grada – zvukovi se prepliću, miris peciva dopire iz pekare niz ulicu.
Te kratke pauze u toku dana moj su podsjetnik da sam više od svoje poslovne uloge i pukog rasporeda. Više sam od trke za profitom i potrošačkog konzumerizma. Ja sam žena koja umije zastati i osjetiti trenutak. Ja sam samosvjesna, emotivno zrela žena koja život živi po ličnim mjerilima.
Osluškujem korake prolaznica pored mene… Radujem se jer prepoznajem tu odlučnost i u njihovom hodu. Ima nas koje dijelimo tu tihu snagu – bile u Guilhermina salonkama, Prosperine baletankama ili Alex patikama… Važno nam je da koračamo uspravno. Važno nam je da koračamo po svom izboru.
Vraćam se za radni sto sa svježom energijom. Sljedećih nekoliko sati protiče kroz niz poslovnih susreta i rješavanja sitnih kriza.
Ponekad osjetim umor kako pokušava da se ušunja u vidu napetosti u ramenima ili teških očiju od svjetla monitora.
Još jedan mail, posljednji potpis i vrijeme je da se ugase računari, zaključa kancelarija, spakuju papiri. Prebacujem torbu preko ramena, bacam pogled na svoje cipele dok izlazim… Dostojanstveno su iznijele i današnji tempo bez ikakvih ispada, baš kao i ja.
Dostojanstvo nije samo lijepa riječ tek tako skrojena za veliku pozornicu života. Dostojanstvo živi u malim stvarima… U načinu na koji se držimo uspravno i kada osjećamo da nam ponestaje snage… U načinu na koji pažljivo biramo stvari koje nas okružuju.
Dok privodim kraju radni dan, misli već sele ka onome što me čeka poslije posla.
Za neke od nas to znači brzo pokupiti dijete iz vrtića ili škole, za druge otići na večernji termin reform pilatesa, na ljubavni sastanak uz večeru i čašu vina ili na kafu s prijateljicom s kojom želimo razgovarati.
Kasnije u noći, nakon što su obaveze utihnule, ponovo ostajem sama sa svojim mislima.
Na balkonu, uz cigaretu, posmatram nebo puno zvijezda. Negdje u daljini čuje se još poneki automobil, a možda i tih smijeh prolaznika koji žure kući. Udahnem duboko noćni vazduh.
U mislima prelistavam male, a možda i velike pobjede današnjeg dana. I možda nije sve bilo savršeno, jer rijetko koji dan jeste, ali u svakoj situaciji birala sam da reagujem sa ljubavlju i razumijevanjem prema sebi i drugima. Birala sam da ne zaboravim vlastitu vrijednost. Birala sam raditi stvari na svoj način, svojim tempom, koliko je to bilo u mojoj moći.
Osjećam blagu bol u nogama i to me nasmiješi… Život nema reprizu, i baš zato svaki moj korak nosi težinu i ljepotu moje lične odluke.
Sa tim osjećajem zadovoljstva vlastitog postojanja, prepuštam se snu, u vjeri da ću sutra ponovo iskoračiti Korak do Slobode. Jednako svoja, jednako Fatalle.
Pogledajte ponudu na fatalle.shop/shop
Takođe, zapratite našu Instagram i Facebook stranicu